Uz sve životne lomove, nepriznavanje njenog rada u Srbiji, tešku bolest, rastrzanost između oca i majke, kobnih muškaraca, dve domovine, trošenje talenta zarad preživljavanja, uspeće da za samo 36 godina, koliko je izdržala da poživi, ostavi iza sebe mnogo trčeći ispred svog vremena
„Bila je visoka, izraženog nosa, ovalnog lica i prelepih zagasitocrnih očiju, pomalo iskošenih. Kao da je oko sebe širila posebnu svetlost koja ju je izdvajala od drugih žena. Sećam se jednog prizora iz Muzeja savremene umetnosti u Njujorku. Gospođe koje su bile među zvanicama trebalo je da stanu ispod onih izloženih slika koje su ih predstavljale. Bile su tu najlepše žene koje su tada živele u Americi, glumice, mannequins, princeze i vojvotkinje evropske aristokratije u izgnanstvu, puno nakita i izuzetna elegancija. Milena je zakasnila i probijala se između zvanica. Na sebi je imala crnu haljinu, bez nakita, gotovo da ga više nije ni imala, na glavi jedan od onih malih šešira koje je sama pravila… kao da je sad gledam, visoka, uspravne glave… sve oči su bile uperene u nju, čak i kasnije, kada se pridružila ostalima.“
“Milena je imala dva paralelna kulturna nasleđa, dve domovine, nosila je dva prezimena – majčino i očevo, progovorila je na dva jezika, maternjem i očinskom, majci je pisala najnežnija pisma na srpskom, ocu ista takva na italijanskom, umetnički se izražavala slikanjem i poezijom, odrasla je ne poznajući roditeljski dom, putujući od oca do majke koji su proživeli život u braku, ali nikad zajedno.