- Molim te... nacrtaj mi jednu ovcu...
Kako je tajanstvenost djelovala na mene snažno nisam se usudio da ne poslušam. Ma koliko sve to izgledalo besmisleno hiljadama kilometara daleko od prvog nastanjenog mjesta u pustinji, izvadio sam iz džepa papir i olovku. Ali se tada sjetih da sam u životu učio geografiju, istoriju, matematiku i gramatiku, te rekoh čovječuljku (malo mrzovoljno) da ne znam da crtam. On mi odgovori:
- Nije važno. Nacrtaj mi ovcu.
Kako nikad nisam crtao ovcu, nacrtao sam mu ponovo svoj prvi crtež. Onaj što predstavlja zmijskog cara spolja. I bio sam preneražen kad sam čuo kako mi čovječuljak odgovara:
- Ne! Ne! Ja neću slona u zmijskom caru. Zmijski car je vrlo opasan, a
slon je vrlo glomazan. Kod mene je sve tako malo. Treba mi ovca.
Nacrtaj mi ovcu.
Tada sam počeo da crtam.
On je pažljivo posmatrao, a zatim reče:
- Ne! To je već sasvim bolesna ovca. Nacrtaj mi neku drugu.
Crtao sam dalje.
Moj prijatelj se nasmješio blagonaklono i rekao:
- Vidiš dobro i sam... to nije ovca, to je ovan. Ima rogove...
Ponovih, dakle, još jednom svoj crtež, ali i on je bio odbijen kao i prethodni:
- Ta je opet suviše stara. Ja hoću ovcu koja dugo živi.
Tada, nemajući više strpljenja, pošto sam se žurio da rasklopim svoj motor, nažvrljah crtež.
I dobacih: - Ovo je kutija. Ovca koju želiš je unutra. Bio sam vrlo iznenadjen kada sam vidio da se lice mog malog sudije ozarilo: